Dani ramondi, vaskrsavajućih dragulja Balkanskog poluostrva

Zovu je biljka „feniks”. Zbog sposobnosti da izdrži sušu i po nekoliko nedelja, a onda vaskrsne posle nekoliko kapljica vode, Natalijina ramonda odabrana je da bude simbol Dana primirja u Velikom ratu. Njen dom u prestonici je Botanička bašta „Jevremovac”, gde raste zajedno sa svojom rođakom vrstom Ramonda serbica (srpska ramonda). Jedna pored druge ove biljke „vaskrsnice”, za koje se opravdano veruje da su postojale još u vreme kada je kopno na Zemlji bilo jedinstveno, prkose savremenim ekološkim izazovima.

Ramonda je stara vrsta i potiče još iz dobra tercijara koji je počeo pre oko 65 miliona godina. Stare vrste se nazivaju živim fosilima pa se taj termin ponekad koristi i za ramonde. Pre ledenog doba ramonde su bile šire rasprostranjene u Evropi, ali ih je hladna klima pogurala u kanjone i klisure gde je bilo toplije i gde ih nalazimo i sada. Ima ih i na severnim obroncima planina na kamenitim odsecima. Posle ledenog doba počele su da se šire i na druga mesta.

Smatra se da se Ramonda serbica od Ramonda nathaliae poliploidijom odvojila tokom tercijara u samostalnu vrstu. Ramondu naš narod zove i kolačići, a izgledom podsećaju na ljubičice.

Kada su sušni uslovi na staništu, one polako gube vodu iz svog tela, nekada čak i 95 odsto, i zapadaju u stanje mirovanja ili anabioze u kome su svi procesi ćelija svedeni. Kada ponovo padne kiša ili je vlažno vreme, one uzimaju vodu i ponovo se aktiviraju. Ozelene kao da samo dan ili dva ranije nisu bile potpuno suve.

Svoje ime ramonde duguju botaničaru Ramondu, koji je živeo krajem 18. i početkom 19. veka. Po njemu je rod dobio ime, ali i prva ramonda – Ramondija myconi. Vrstu Ramonda serbica je opisao Josif Pančić 1874. godine na osnovu biljaka koje je sakupio na planini Rtanj. U prvi mah je pomislio da je našao Haberlea rhodopensis jer je znao da ona postoji u Bugarskoj. Daljim proučavanjem shvatio je da je reč o jednoj potpuno novoj vrsti. Kako ju je našao na Rtnju, u Srbiji, i nije znao da li je ima na nekom drugom mestu, nazvao ju je Ramonda serbica.

Nekoliko godina kasnije Sava Petrović, dvorski lekar kralja Milana Obrenovića koji se iz hobija bavio botanikom, pronašao je u Jelašničkoj klisuri na Suvoj planini biljku za koju je mislio da je srpska ramonda. Pokazao je taj cvet Pančiću. Ispostavilo se da je reč o potpuno novoj vrsti kojoj su 1882. godine po kraljici Nataliji Obrenović dali ime Ramonda nathaliae.

Razlike između dve ramonde su male. Jedna ima zaobljenije, sitno nazubljene listove i cvet sa obično četiri do šest kruničnih listića, a krunica joj je ravna poput tanjira. To je Natalijina ramonda. Srpska ramonda ima izduženije nepravilnije i manje nazubljene listove. Cvet čini uglavnom pet kruničnih listića koji oblikom unekoliko podseća na levak. Cvet kod obe ramonde je ljubičast i pojavljuje se u nekoliko nijansi. Obe cvetaju u isto vreme od kraja aprila do početka juna, a najviše u maju.

Ramonde vrlo sporo rastu pa biljka veličine dlana ima trideset do četrdeset godina. Ramonde rastu i u grupi i pojedinačno, razmnožavaju se semenom i bočnim izdancima.

Ne zna se tačno koliko može da živi. Za neke primerke u botaničkim baštama u svetu postoje podaci da su tu još od prošlog veka. Ramonde koje žive u klimatskim uslovima kao što su naši i biljke slične njoj mogu bez vode da izdrže od nekoliko nedelja do dva-tri meseca. Biljke koje su karakteristične za Afriku mogu i duže.

Pročitajte: